Kaunas Open & rest of Litva 2006
Litva. Daleka i tiha.
Molim sve poklonike Lorcine poezije da mi odmah oproste na ovom zločinu od parafraze, ali prve tri riječi ovog teksta su definitivno najprikladniji kratki opis ove baltičke zemlje po kojoj smo se chilali (preneseno i doslovno) tjedna dana. No, da bi uopće dospjeli do Litve neki (Ines, Ado, Dado, myself) od nas putovali su dvadeset i pet sati kroz brda i doline Srednje Europe te bespućima Poljske. I bilo je to prilično ugodno i zabavno putovanje vlakom sve do najveće, tri i pol milijunske, svjetske vukojebine – Varšave. Krajnje uznemirujućih i napetih sat vremena na varšavskom kolodvoru najbolje će vam predočiti činjenica da je lakše naći vozača autobusa na kolodvoru u Srijemskoj Mitrovici koji govori najmanje deset jezika (i natuca jos pet) nego osobu koja zna više od tri i pol riječi na engleskom ili bilo kojem drugom stranom jeziku (osim ruskog) na varšavskom kolodvoru. Nakon sto smo uz obilnu pomoć pantomime saznali s kojeg perona nam kreće autobus, uslijedilo je sedam sati hladne, patničke, sa zvučnom kulisom poljskih obrada disco hitova 70-tih, vožnje do Kaunasa gdje nas je autobus ostavio kraj neke postkomunističke poderotine od kolodvora na minus pet stupnjeva i snijegu… nije slutilo na dobro. Dovoljno je reći da sam se u sebi tješio poljskom obradom I will survive (Praživila bum). Prvo veselje tog dana bilo mi je kad smo ugledali Branku i Dinu (jednom da se netko i njima obraduje J) koji su nas pokupili na zimi da nas odvedu do hotela. Drugo je bilo kad smo shvatili da je hotel ipak bolji od opće slike grada (Litvanci za Kaunas kazu da govno nije maslac, a Kaunas nije grad, sto ja osobno shvaćam uvredljivim za govno) i da cuge ima u izobilju i to po više nego pristupačnim cijenama. Organizam mi se sa stanja ozbiljne hipotermije polako počeo vraćati na normalu, a jetra prilagođavati na sastojke litvanske pive… Ostatak dana protekao je u nužno potrebnom, nekoliko-satnom spavanju te u površnom razgledavanju grada tokom kojeg smo primijetili jedino jezovitu šutljivost litvanske raje dok šeće trgom i perverznu naviku tog istog šutljivog puka da na svaku petu zgradu izvjesi natpis: «Picas & kitas». Iako sam se u početku ponadao kako to ima veze sa nesputanošću lokalnih djevojaka, kasnijim otkrivanjem misterija tih natpisa («pica» je, naravno, prehrambeni artikl pizza, a «kitas» je drugo, tj. drugi prehrambeni artikli) nada je očekivano splasnula.
Drugi dan boravka je, zahvaljujući alkoholu iz prethodne večeri, počeo malo prije podneva. Poslije pospanog rucanja uslijedila je već opjevana registracija u kojoj je još uvijek pospani i zbunjeni autor ovog teksta prijavio svojeg timejta, Ines, kao «the girl in his room», što je Litvancima zaduženim za prijavljivanje vjerojatno izazvalo određene primisli. Najvažniji zaključak do kojeg sam došao tog dana je da smo mi, Hrvati, najpametniji narod na turniru, što bi značilo da smo pametniji od pripadnika baltičkih (ne računamo Skandinavce) i istočnoeuropskih naroda (i odgovorno tvrdim da bi se gospodin koji nas je na svojem istraživanju inteligencije u različitih nacija stavio jedino ispred Srba, složio sa mnom da je bio na turniru). To je postalo očito već nakon naših prvih površnih odmjeravanja i ismijavanja pridošlih sudionika turnira i dojam se tokom turnira samo povećavao. Navečer je bio za sve sudionike organiziran posjet disco klubu «omiljenom među strancima» (mora da je zbog čistih čaša, jer mi ni jedan drugi razlog nije padao na pamet) u kojem je osim zaista prekrasnih, ali i suzdržanih Litvanki vrijedilo vidjeti i rasplesane Bjeloruskinje, Kseniju i Mašu (shake that ass…jer izgleda predobro).
I tada - dan D, što bi značilo dan za debatiranje u ovom slučaju. Počelo je dobro, sa pobjedom, no već druga debata nam je jasno pokazala o kakvom se ovdje turniru radi, tj. o kakvim sucima (čast iznimkama, Ado i Dado ako nitko drugi). Naime, kad vam sutkinja objasni presudu na takvom stupnju engleskog jezika da bi se posramili kad bi to čuli iz usta svojeg sedmogodišnjeg brata (i ne bi ga pustili da progovori u javnosti na engleskom barem do svoje desete), sve vam je jasno. Znate onaj osjećaj kad objašnjavate nešto sucu, a ovaj vas ne kuži dva posto? E ovo je još gore, objašnjavate (vrlo razumno i artikulirano, naravno) svoje argumente sutkinji, a njezin izraz lica vam samo govori Njet…
A kad vam u sljedećoj debati glavni sudac presudu počne sa «Ja si to nisam tako zamislio» spikom, možete se slobodno prestati uzrujavati i početi ih sve ismijavati jer drugo nisu ni zavrijedili. Kad sam već kod glavnog suca, Sergeja iz Rusije, moram spomenuti da je riječ o vrlo rijetkom i iznimno iritantnom pripadniku ljudskog roda, jednom iz one biblijske kategorije: „Ovom bi bolje bilo ni da se rodio nije…“ Ton njegovog glasa milozvučan je za uši otprilike koliko i građevinski zahvati na cesti što definitivno nije dobro kad uzmete u obzir da je on taj koji je najavljivao početak svake debatne runde. Ono što mene fascinira jest da ta žalosna karikatura od suca studira na Oxfordu. Ili mu je ujak Abramovič (vjerojatnije), ili su na Oxfordu odlučili provesti neki sociološki eksperiment tipa „koliko vremena treba da idiota naučimo normalno govoriti“ (što je manje vjerojatno, jer sumnjam da bi se na Oxfordu makar i u interesu znanosti htjeli baviti takvim idiotima). Kao što prije rekoh, kvaliteta sudaca je bila na zavidno niskoj razini (računaju se samo oni koji su znali engleski) te je samim time svaki draž (a pomalo i smisao) debatiranja kod mene nestao do početka četvrte runde. Ines i ja brejkali nismo, dok su Branka i Dino čak i uz ovakvo suđenje završili u polufinalu (treba li spominjati da ih je retardirani Sergej tu neopravdano zaustavio).
No sve ima svoju svijetlu točku, a ta je u našem slučaju bila da smo završetkom turnira krenuli put Vilniusa, glavnog grada Litve. E to je već ličilo europskom konceptu grada, znate ono: veće zgrade,tu i tamo koji neboder, javni promet, buka. U Vilniusu su još više došli do izražaja naši nezatomivi istraživački kapaciteti – jelo se i pilo sve, od litvanskih odrezaka do litvanskog mcdonaldsa, od svih vrsta litvanske žestice i pive (uključujući i «antimperijalno pivo Cuba») do dobrog starog Baliča. Da ne bi možda mislili da smo se samo prežderavali i opijali (nismo mi takvi), išli smo mi i po muzejima i staroj gradskoj jezgri. Posjetili smo muzej KGB-a u kojem smo imali priliku vidjeti kojim se metodama mučilo (izluđivalo) ljude u njihovom zatvoru (meni je odmah u glavi prošao flash sa Sergejom u ulozi zarobljenika). A što se tiče stare gradske jezgre, najbolje smo upoznali stan jedne litvanske studentice - Birute, jedine debatantice u Kaunasu koja se htjela družiti sa pametnim Hrvatima. Ona nas je već tamo pozvala da navratimo kod nje u stan kad dođemo u Vilinius. I jesmo. Došli u deset navečer, vidjeli da Birute ima još četri cimerice (i jednog cimera, vi prosudite koliko je ili nije taj momak imao sreće), svi se dobro zabavljali, još bolje napili te se u razmaku od pola cetiri do sest ujutro (kako tko) cik-cak hodom vratili do hotela.
Sljedeće jutro je bilo naše (četvorke osuđene na dvadeset pet sati putovanja) zadnje u Litvi, te je bilo provedeno u pripremama za putovanje i obilaskom lokalnih kafana te restorana. U jednom od njih smo se oprostili od «naše Litvanke» Birute. Ne treba ni spominjati da smo uzvratili pozivom da Birute & cimerice dođu malo posjetiti Hrvatsku. Cimer će im za to vrijeme čuvati stan.
Uslijedio je put na kojem smo prvo morali autobusom doći do ranije spominjane vukojebine (Varšave,) u kojoj smo u dva ledena sata, još jednom sa zavidnom vještinom komuniciranja pantomimom, uspjeli saznati s kojeg to perona kreće vlak, rezervirati mjesta, te se ukracti na vlak koji za mene osobno još sada ima simboliku bijega u civilizaciju. Težak je put kući… ipak kad smo prošli (nekoliko minuta) zapadni dio Hrvatskog zagorja, Sloveniju, moglo se odahnuti. Svaka čast putovanjima, ali meni se uvijek najljepše vratiti kući. Hrvatska. Lijepa i bučna.
No comments:
Post a Comment