Timovi
Nakon sta smo Andrea i ja isle gledati The Queen , pocele smo se pitati tko je taj njen muz i sta on radi? Andrea je onda spomenula da on konstantno ima neke gafove u javnosti i dala si truda ih pronaci. A za vas reading pleasure evo ih!! Hvala Andrea na trudu ;) i hvala Wikipedia-i na skupljanju tih izjava
Napokon se i to dogodilo! Pravni fakultet u Zagrebu je ponudio radionicu u kojoj mozete nauciti nesto novo i koja je zanimljiva! Ne znam da li je to prvi znak Apokalipse, ali sto god da je ja sam sretna i zadovoljna. Napokon nesto da razbije monotomiju strebanja i bubanja napamet pravnih maksima, te da se malo razbije nase indoktrirano vidjenje prava. Preporucam svim zainteresiranima, ja sam se vec ucipila za prvi red klupa, pa ko' mi zeli raditi drustvo i nesto nauciti prijavite se. Sve obavijesti mozete naci na stranici pravnog fakulteta. Evo ovo je jedan od onih rijetkih trenutaka koji dodju jednom godisnje kao blasfemicna misao o tome kako mi je drago sta sam upisala pravo, a odustala od povijesti i arheologije.
Ekipe:
Novice prijavljeno 2 tima i 1 sudac
Ovako, malo ce ovaj raport o debati biti suhoparan, zato sto se ne sijecam, i ja i Kucer smo obredno spalili papire nakon debate, kao i svaki put. Premisa je bila Ovaj dom bi uveo zakon o zabrani negiranja Holokausta. Vlada 1 Kuhta i Katarina, Opozicija 1- Vilko i Gligor, Vlada 2- Julia i Matija Blaće, Opozicija 2- Branka i Luka Kucer.
Izjava godine: Novi srpski ministar Velimir Ilić na danima estrade u Čačku povodom Severininog nastupa je izjavio : « Ako kuha , kako meša, rado bih joj polizao tanjur» 1. Da li želiš vidjeti moju kolekciju Economista?
2. Imaš jaaako dobra dva argumenta.
3. Želiš li poraditi na teamwork-u u mojoj sobi?
4. Želiš li swingati na ovom turniru?
5. Sviđa mi se način na koji popuniš svoj donji dio...stola.
Why is debating like sex? Because if you're willing to put out, you shouldn't be surprised if you get some. Let me demonstrate this on a few common lines that your teammate tells you after HIS speech.
And then he gets some.
Pjesma godine: Backstabbing motherfucker
Najbolje objašnjenje presude na Europskom ikada, bilo je u Cork-u ;objašnjenje Ljubljani A, u debate “THBT Chechnya should succeed from Russia” kada je britanski sudac objasnio zašto im je dao drugu poziciju: “Well it was a close call between you and the Scottish team, but I gave them the first place in this debate, because your knowledge of this debate is more special and in depth then theirs, because your country borders with Chechnya.”
Tko je bio tamo: Riječani, šarolika ekipa oko cirka 15 ljudi
Tko je vodio: Branka Marušić
Tko je vozio : Domagoj Barić
Gdje: Ekonomski fakultet u Rijeci
Najvazniji segmenti mail-a
Dragi pocetnici! Ovo je vrijeme za vas, 03.03.2007. pocinje Novice turnir, prijave se zatvarju 01.03.2007., a ekipa je probrana. Dobra vijest je sta na ovom turniru nece nam faliti sudaca, tako da ocekujemo tri suca po debati, makar ih uzavrelim zeljezom tjerali ;)
Mjesto radnje: Grad u Sloveniji (oksimoron)Kada: 19.11.-26.11.2005
Tko: Strani treneri iz: Singapur, Hong Kong, Ujedinjeno kraljevstvo(jesam rekla točno,jel' jesam Jules?), SAD, Južna Koreja, Srbija i Crna Gora, Nizozemska(Maja Nenadović- a.k.a Nenadović land), Slovenija
Koga smo sve vidjeli: Slovence(surprise,surprise), Estonce, Poljake, Srbe, Ukrajince, Rumunje, Ruse, Amerikance, Slovake, Česi, Makedonci, Bosanski konobar(morala sam ga spomenuti-vis major), Hrvati(ja i Ivan Jelen koji me je dovezao tamo-kojemu se ovim putem zahvaljujem-BTB Ivane)
Šta se radilo: mmmm...svašta
Debatne radionice bile su podijeljene u tri kategorije. početnici, srednji i napredni.
Debatni dril vrijedan svakog uloženog eura(100 da budemo točni). Znam razliku između redefintion i counterpropsala, whoopi!!! Te praxtice debate koje su bile izvrsne(never lost a single one)
Standardna ekipa koja se sastoji od zlih starijih debatanata koji se međusobno druže i piju, sa povremenim izletima Maje Nenadović i Branke Marušić u stvarni svijet tako da komuniciraju sa bosanskim konobarom(koji btw radi u sva tri kafića u gradu), i organiziraju kitch party u «koktel» baru uz primjeren izbor , kako bi naš prijatelj Mladen iz Bosne rekao, narodne glazbe(Ceca,Jeca i ine) dok mladi nadobudni debatanti iz drugih krajeva pokušavaju alkoholom zaboraviti gdje smo ih doveli, ali ne uspijevaju 1:0 za domaće.
Starom prokušanom metodom debatiraj s domaćinom , to sam i uradila. Velika pusa Črtu(kojem sada moram pisati domaće zadaće jer studira hrvatski), došli smo do polufinala(gdje zli sudac Joe Zomppetti- Glog i Keller mogu u ovom trenutku kimnuti glavom i reći a tko drugi) nas osujeti za finale.Ja i Črt u prvih deset govornika(on deveti i ja osma).
As if!
p.s.Does this picture make me look drunk?
Za početak par servisnih informacija. Turnir se održavao od 04.-07.11.2005., mjesto Atena, Deere College , convenor Manolis Moschopolus, CA Manolis Polychranides, ekipa 52, predstavnik Hrvatske komada jedan.
Zanimljivosti: 1. Smještaj sav svoj majstor
Uz par primamljivih ponuda odlučih se na najsigurniju tzv.iznajmi si sobu u hotelu i uživaj. Satelitska TV, mini bar, bračni krevet i velik balkon. Cijena sub rosa. Mama plaća. Predivno susjedstvo na Omonia trgu, između porno kina(koji kao pravi pripadnik In Flagranti-a sam naravno posjetila-čovjek mora sve probat-atmosfera sumnjiva, ekipa probranaJ)ukrajinskih prostitutki te naravno neizostavne albanske mafije koja btw prodaje najjeftinije cigarete u gradu.
2.Atena
Za sve one koji su bili u Ateni prije Olimpijskih igara moram ih razočarati. Grad i dalje prljav, pun pasa lutalica, ulična kanalizacija koja se izljeva , prodavači ulične robe i dalje naporni i isti, janjeće lešine i dalje su na Bazaru glavna atrakcija muhama. Plus strane(da ima ih). Baylies frape je i dalje dobar kao i uvijek(mislila na ekipu koja nije bila tamo da uživa u tome Tvrle, Ado i missed you), podzemna ima više traka i nove vlakove, otkrila najbolje cigarete Black Devil (crne posvudaJ), gyros i pita kvaliteta odlična, srpske novine(Svet i ostale trich-trach) na štandovima, novi zakon koji nalaže trgovcima da žednim ljudima daju besplatnu buteljiranu vodu, fine birtije(nedostajala mi moja Pinta), fakultetske zgrade sveučilišta u Ateni gore nego Politologija u Zagrebu, ali dopušteno pušenje u učionicama(ha,ha), jeftina hrana u kineskom restoranu gdje konobari pričaju samo jedan jezik-kineski te nezaobilazni Atenski aerodrom koji nema provjeru putovnica(za sve one koji žele švercati Kurde u EU odlična poslovna prilika).
3. Noćni život
Naravno najvažnija činjenica za sve nas koji krpamo kraj sa krajem, taksi je besramno jeftin. Mladež Atene izlazi u sumnjive noćne barove imenom Bazuka, striptiz četvrt(u koju sam htjela ići- ali me nitko nije htio voditi, šmrc ) , te fini restorani sa medicom i kuhanim vinom(Ata!), te naravno party area u kojem možete naći sve od sportsko rekreacionih centara do grčkih zvijezda narodne glazbe(razbijanje čaša obavezan dio folklora). Ako ste dobre sreće možete crashati u privatne party-e kluba «nekog sela u grčkoj zagori» gdje ima malo ljudi, rang godina od 55-95, ali cuga i hrana su nezaboravne
4. Turnir
Zanimljivosti su da su samo otvorene teza po principu snađi se druže, bio je i Masters turnir unutar njega, ekipa The Judges je pobijedila-imaju i svoju web stranicu frajeri thejudges.com , kotizacija 15 eura po ekipi, hrana loša(hamburgeri «bože sačuvaj» , čips iz FYR of Macedonia-toliko o tome da ih ne vole), Starbucks na campusu(kave koje jednostavno idu pod must try).
5. Uspjeh
Pa ono bila sam u finalu . Ovom prilikom se zahvaljujem svom team mate-u Petrosu Papalianosu na usrdnoj podršci i dobrom team work-u(bez perverzarija molim). I dokazala sam svoju teoriju da ako želiš biti uspješan na stranom turniru debatiraj sa domaćinom. I zahvaljujem se organizatorima na mojoj plaketi, koja sada služi za skupljanje prašine
Istanbul, grad tisuču kebabaMjesto:(umm...) Istanbul, Koc(čitaj Koč) University
Vrijeme:8-12. kolovoza 2005
Razlog: International Debate Tournament
Tko:ELSA(Fran i Laura; Iva I Mišo) I In-Flagranti(Tomislav(Gudelj), Tvrtko, Branka, Filip(Kuhta), Dalibor i Dino), plus suci Julija, Branimir, Siniša i Dominik.
Why: Ako vas ne zanima Turska kultura, povijest, džamije, debata i shopping, onda barem da otkrijete kako izgledaju originalni čevapi, kajmak, sarma, burek, kebab, viagra u obliku deserta...
Putovalo se avionom, imali smo tu čast da su nas dočekali na aerodromu predstavnici Hrvatske Ambasade(ok, Frana), kratkog čekanja da se prijevoza i male nezgode kod apotekara (heh! engleski im nije baš jača strana), smo se uputili u kombiju do Koc Univirsity-a. Branka, veliki poznavalac Istanbula, se odmah s nama htjela kladiti u to da nećemo vidjeti ni jednu palmu. Mi u strahu od iskusne Branke se nismo odvažili na tu okladu. 500metara dalje je bila palma, naravno bila je umjetna. 3 km bio je roj palmi, sve umjetne, uvjerava nas Branka... I tako nakon 40-ak minuta vožnje eto nas do Koc-a, predvno uređen kampus 20 km udaljen od lokalne NATO baze, uređen kao mali studentski gradić, izoliran od ostatka svijeta i napravljen kompaktno, tako da se može komotno u njemu živjeti, baš stvoren za učenje, tulumarenje i nakon poduže rasprave paint-ball. Nakon brzog smještaja se krenulo načeti cugu koju smo donjeli, hvala Branki na upozorenju da kupimo cugu prije Turske. Nakon kratkog testiranja kvalitete donesne cuge i probavanje pečenjare U kampusu (god bless), smo se uputili na spavanje... Sljedeči dan smo proveli izležavajući se u na foteljama u hladu i jedući sladolede. Navečer je bio uvodni tulum(došli smo spremni), na kojem smo se skompali s rumunjkama, i igrali lanca razbijanca(Dado i Bojan) sa ljudima koji su plesali kolo. Sljedeća 4 dana provelo se debatirajući, između toga se otišlo na razgledavanje Aja Sofije i careve palače, kupalo se na njihovim lijepo uređenim plažama, krstarilo se po Bosporu, pušilo se iz nargila... U hodnicima careve palače smo vidjeli razne slike gdje ponosan i hrabar Turski narod se bori i osvaja razne necivilizirane barbare(ima i nas, i srba, i crnogoraca). Nakon razgledavanja Aja Sofije. Jako su se potrudili oko njihovih plaža, ima i lijepo uređenih travnjaka i pješčanog djela sa suncobranima i ležaljkama, odmah do jedan mali kafić i jedan restoran. A pogled tek je pogotovo nevjerojatan. Jedino što te dijeli sa obzorom je jedno dvadesetak tankera. Krstarenje po Bosporu je isto bilo predivno. Prigušena svjetla, cuga, muzika(identična sa onom od prvog tuluma), kebabi. Ako želiš romantiku ideš na pramac, po brodu se pleše, a u restoranu se karta i jede. Inače, širina bospora je u prosjeku 2-3 km-a, a na najužem djelu je 640 metara i pored tebe prolaze svako malo tankeri. Na global village partyu je svatko iz svoje države svoju narodnu cugu. Rumunji su donjeli svoju verziju rakije, Englezi Pims, Irci su svoju popili, a mi smo donjeli rakije, pelina i bajadera... S ponosom možemo konstatirati da su i irci pokleknuli našoj rakiji i priznali "kvalitetu" naših proizvoda(Samo još da i ruse dobimo).
Zadnji dan smo se podjelili, neki su išli u šoping na Grand Bazzar, a neki su otišli vidjeti azijski dio Istanbula. Oni koji su bili u Azijskom djelu su nas poslije uvjeravili da je puno drugačiji od europskog djela... Bazzar je lijep i velik, gdje se može apsolutno sve nabaviti(nečkali smo se dali da si damo još jednu putovnicu napraviti), od nakita, preko začina, do kože, mačeva i golemih maska za barbike, you want it, they got it!!!
Jedino što nismo doživjeli to su njigove parne kupelji, ali se nešto mora ostaviti i za sljedeći put...
Što smo naučili:
1.Atatűrk je bog
2.-"Do you have any ice?"
--"No, I'm all fire!" Najbolji odgovor svih vremena
3.Amerima nije jasna veza izmedju tie i croata/kravata
4.Doktorica u ambulanti u Kocu je hot
5.Nargila se može naručiti praktički u svakom kafiću
6.Sarma je u Turskoj predjelo
7.Ne pretjeruj sa začinjenom hranom, biti će problema, nakon 4 dana bi ubio za bistru goveđu juhicu
8.Ima palmi
9.U sladoled se stavlja kajmak
10.Cugu,kondome i lijekove si kupite prije odlaska u Istanbul. Jedino je to skuplje u Turskoj, umrijeti ćeš dok ih nađeš i objasniš što točno želiš
11.Rapajić je ku***
12.Ma koliko povoljno i kvalitetno izgledalo, to ne znači da ti to hočeš
13. Rumunjkama se ne upucavati pričajući o Drakuli
14.Azijski dio se stvarno mora vidjeti
15.Desert Viagra stvarno funkcionira
16. Zagreb Law uvijek kasni
17. You should always listen to Your Ma'
P.S. Aja Sofija je stvarno velika.
Kaunas Open & rest of Litva 2006
Litva. Daleka i tiha.
Molim sve poklonike Lorcine poezije da mi odmah oproste na ovom zločinu od parafraze, ali prve tri riječi ovog teksta su definitivno najprikladniji kratki opis ove baltičke zemlje po kojoj smo se chilali (preneseno i doslovno) tjedna dana. No, da bi uopće dospjeli do Litve neki (Ines, Ado, Dado, myself) od nas putovali su dvadeset i pet sati kroz brda i doline Srednje Europe te bespućima Poljske. I bilo je to prilično ugodno i zabavno putovanje vlakom sve do najveće, tri i pol milijunske, svjetske vukojebine – Varšave. Krajnje uznemirujućih i napetih sat vremena na varšavskom kolodvoru najbolje će vam predočiti činjenica da je lakše naći vozača autobusa na kolodvoru u Srijemskoj Mitrovici koji govori najmanje deset jezika (i natuca jos pet) nego osobu koja zna više od tri i pol riječi na engleskom ili bilo kojem drugom stranom jeziku (osim ruskog) na varšavskom kolodvoru. Nakon sto smo uz obilnu pomoć pantomime saznali s kojeg perona nam kreće autobus, uslijedilo je sedam sati hladne, patničke, sa zvučnom kulisom poljskih obrada disco hitova 70-tih, vožnje do Kaunasa gdje nas je autobus ostavio kraj neke postkomunističke poderotine od kolodvora na minus pet stupnjeva i snijegu… nije slutilo na dobro. Dovoljno je reći da sam se u sebi tješio poljskom obradom I will survive (Praživila bum). Prvo veselje tog dana bilo mi je kad smo ugledali Branku i Dinu (jednom da se netko i njima obraduje J) koji su nas pokupili na zimi da nas odvedu do hotela. Drugo je bilo kad smo shvatili da je hotel ipak bolji od opće slike grada (Litvanci za Kaunas kazu da govno nije maslac, a Kaunas nije grad, sto ja osobno shvaćam uvredljivim za govno) i da cuge ima u izobilju i to po više nego pristupačnim cijenama. Organizam mi se sa stanja ozbiljne hipotermije polako počeo vraćati na normalu, a jetra prilagođavati na sastojke litvanske pive… Ostatak dana protekao je u nužno potrebnom, nekoliko-satnom spavanju te u površnom razgledavanju grada tokom kojeg smo primijetili jedino jezovitu šutljivost litvanske raje dok šeće trgom i perverznu naviku tog istog šutljivog puka da na svaku petu zgradu izvjesi natpis: «Picas & kitas». Iako sam se u početku ponadao kako to ima veze sa nesputanošću lokalnih djevojaka, kasnijim otkrivanjem misterija tih natpisa («pica» je, naravno, prehrambeni artikl pizza, a «kitas» je drugo, tj. drugi prehrambeni artikli) nada je očekivano splasnula.
Drugi dan boravka je, zahvaljujući alkoholu iz prethodne večeri, počeo malo prije podneva. Poslije pospanog rucanja uslijedila je već opjevana registracija u kojoj je još uvijek pospani i zbunjeni autor ovog teksta prijavio svojeg timejta, Ines, kao «the girl in his room», što je Litvancima zaduženim za prijavljivanje vjerojatno izazvalo određene primisli. Najvažniji zaključak do kojeg sam došao tog dana je da smo mi, Hrvati, najpametniji narod na turniru, što bi značilo da smo pametniji od pripadnika baltičkih (ne računamo Skandinavce) i istočnoeuropskih naroda (i odgovorno tvrdim da bi se gospodin koji nas je na svojem istraživanju inteligencije u različitih nacija stavio jedino ispred Srba, složio sa mnom da je bio na turniru). To je postalo očito već nakon naših prvih površnih odmjeravanja i ismijavanja pridošlih sudionika turnira i dojam se tokom turnira samo povećavao. Navečer je bio za sve sudionike organiziran posjet disco klubu «omiljenom među strancima» (mora da je zbog čistih čaša, jer mi ni jedan drugi razlog nije padao na pamet) u kojem je osim zaista prekrasnih, ali i suzdržanih Litvanki vrijedilo vidjeti i rasplesane Bjeloruskinje, Kseniju i Mašu (shake that ass…jer izgleda predobro).
I tada - dan D, što bi značilo dan za debatiranje u ovom slučaju. Počelo je dobro, sa pobjedom, no već druga debata nam je jasno pokazala o kakvom se ovdje turniru radi, tj. o kakvim sucima (čast iznimkama, Ado i Dado ako nitko drugi). Naime, kad vam sutkinja objasni presudu na takvom stupnju engleskog jezika da bi se posramili kad bi to čuli iz usta svojeg sedmogodišnjeg brata (i ne bi ga pustili da progovori u javnosti na engleskom barem do svoje desete), sve vam je jasno. Znate onaj osjećaj kad objašnjavate nešto sucu, a ovaj vas ne kuži dva posto? E ovo je još gore, objašnjavate (vrlo razumno i artikulirano, naravno) svoje argumente sutkinji, a njezin izraz lica vam samo govori Njet…
A kad vam u sljedećoj debati glavni sudac presudu počne sa «Ja si to nisam tako zamislio» spikom, možete se slobodno prestati uzrujavati i početi ih sve ismijavati jer drugo nisu ni zavrijedili. Kad sam već kod glavnog suca, Sergeja iz Rusije, moram spomenuti da je riječ o vrlo rijetkom i iznimno iritantnom pripadniku ljudskog roda, jednom iz one biblijske kategorije: „Ovom bi bolje bilo ni da se rodio nije…“ Ton njegovog glasa milozvučan je za uši otprilike koliko i građevinski zahvati na cesti što definitivno nije dobro kad uzmete u obzir da je on taj koji je najavljivao početak svake debatne runde. Ono što mene fascinira jest da ta žalosna karikatura od suca studira na Oxfordu. Ili mu je ujak Abramovič (vjerojatnije), ili su na Oxfordu odlučili provesti neki sociološki eksperiment tipa „koliko vremena treba da idiota naučimo normalno govoriti“ (što je manje vjerojatno, jer sumnjam da bi se na Oxfordu makar i u interesu znanosti htjeli baviti takvim idiotima). Kao što prije rekoh, kvaliteta sudaca je bila na zavidno niskoj razini (računaju se samo oni koji su znali engleski) te je samim time svaki draž (a pomalo i smisao) debatiranja kod mene nestao do početka četvrte runde. Ines i ja brejkali nismo, dok su Branka i Dino čak i uz ovakvo suđenje završili u polufinalu (treba li spominjati da ih je retardirani Sergej tu neopravdano zaustavio).
No sve ima svoju svijetlu točku, a ta je u našem slučaju bila da smo završetkom turnira krenuli put Vilniusa, glavnog grada Litve. E to je već ličilo europskom konceptu grada, znate ono: veće zgrade,tu i tamo koji neboder, javni promet, buka. U Vilniusu su još više došli do izražaja naši nezatomivi istraživački kapaciteti – jelo se i pilo sve, od litvanskih odrezaka do litvanskog mcdonaldsa, od svih vrsta litvanske žestice i pive (uključujući i «antimperijalno pivo Cuba») do dobrog starog Baliča. Da ne bi možda mislili da smo se samo prežderavali i opijali (nismo mi takvi), išli smo mi i po muzejima i staroj gradskoj jezgri. Posjetili smo muzej KGB-a u kojem smo imali priliku vidjeti kojim se metodama mučilo (izluđivalo) ljude u njihovom zatvoru (meni je odmah u glavi prošao flash sa Sergejom u ulozi zarobljenika). A što se tiče stare gradske jezgre, najbolje smo upoznali stan jedne litvanske studentice - Birute, jedine debatantice u Kaunasu koja se htjela družiti sa pametnim Hrvatima. Ona nas je već tamo pozvala da navratimo kod nje u stan kad dođemo u Vilinius. I jesmo. Došli u deset navečer, vidjeli da Birute ima još četri cimerice (i jednog cimera, vi prosudite koliko je ili nije taj momak imao sreće), svi se dobro zabavljali, još bolje napili te se u razmaku od pola cetiri do sest ujutro (kako tko) cik-cak hodom vratili do hotela.
Sljedeće jutro je bilo naše (četvorke osuđene na dvadeset pet sati putovanja) zadnje u Litvi, te je bilo provedeno u pripremama za putovanje i obilaskom lokalnih kafana te restorana. U jednom od njih smo se oprostili od «naše Litvanke» Birute. Ne treba ni spominjati da smo uzvratili pozivom da Birute & cimerice dođu malo posjetiti Hrvatsku. Cimer će im za to vrijeme čuvati stan.
Uslijedio je put na kojem smo prvo morali autobusom doći do ranije spominjane vukojebine (Varšave,) u kojoj smo u dva ledena sata, još jednom sa zavidnom vještinom komuniciranja pantomimom, uspjeli saznati s kojeg to perona kreće vlak, rezervirati mjesta, te se ukracti na vlak koji za mene osobno još sada ima simboliku bijega u civilizaciju. Težak je put kući… ipak kad smo prošli (nekoliko minuta) zapadni dio Hrvatskog zagorja, Sloveniju, moglo se odahnuti. Svaka čast putovanjima, ali meni se uvijek najljepše vratiti kući. Hrvatska. Lijepa i bučna.
Posto je Miss Marusic (the computer genius) uspjela pogledom ubiti svoj kompjuter, zamoljen sam da napisem osvrt na debatni turnir u Ljutomeru, slovenskom ekvivalentu Babine Grede, koji se odrzao 13. XII 2003. 
Posto nema bas novih debatnih dogadjaja a ovaj blog se cita, receno mi je da pocnem pricati o tome sta se zapravo dogadja na turnirima,tj.da zapocnem pisati rubrike s Brankom po debati(nesto ala Milic putujmo Europom, ali s vise nacionalnog ponosa i tracheva,socnih tracheva). Ovom prilikom pozivam sve koji su zainteresirani na ovom Blogu ostaviti svoje utiske turnira neka mi se jave na mail. Ja cu sada postati odredjene recenzije na turnire koje sam bila izvan Zagreba-znaci sve izvan Zagreba ce biti objavljeno. Posto imam vec neke recenzije ljudi na turnire, prvo cu postati njihove, a onda tek svoje utiske(za one koje nemam tudje perspektive). Turniri/seminari koji ce biti pokriveni - 2002- Slovacka, Vis, Trbovlje 2003- Skopje, Beograd,EUDC Zagreb, Novo Mesto, Obonjan, Stara Susica,Ljutomer, 2004- Prag,Celje, EUDC Durham, Dubrovnik, Istanbul,Obonjan take 2,Lovran, Ormož, Vodice, Ljutomer take 2, 2005-EUDC Cork, Ljubljana, Ormož take 2, Ohrid, Istanbul take 2,Puntizela, Rijeka, Atena,Ljubljana,Slovenj Gradec, Ljutomer take 3,Opatija 2006- Seminar u Zagrebu, Kaunas, Rijeka take 2, Split&Mostar,EUDC Berlin, Postojna, Split,Wales, Istanbul take 3,Rogač, Ljutomer take 4,Ormož take 3,Kopar,Rijeka take 3,Vancouver
|
| Subscribe to if_debate |
| Visit this group |
