Mjesto radnje: Pravni fakultet Zagreb, Ćirilmetodska 4 Vrijeme radnje: Nepoznato autoru kojem je nakon Sv. Patrika piva uništila moždane stanice zadužene za odgonetavanje onog vječnog pitanja nakon obilne konzumacije alkoholnih pića: "A koji je danas dan?"
Što smo radili: Učili o vjerskim pravima kršćana, muslimana i inflagra… ovaj, Židova.
Dakle, Pravni fakultet u Zagrebu odlučio je napraviti presedan i ponuditi svojim studentima uvid u neka druga polja i predmete povezane s pravom, a da kao dokaz da ste pohađali i naučili iste ne morate dobiti žig u indeks. Ukratko, to je ono kaj zovu izvannastavne aktivnosti (iako će me svaki student prava sasvim opravdano uvjeravati da takvo što ne postoji). Odlučni da provjerimo ove glasine Branka i ja smo se uputili u pravcu Gornjeg rada željni da naučimo čim više o pravu nekih drugih religija osim naše. Što nam je konferencija ponudila? Prvo, skup autoriteta na području vjerskog prava neviđenog još od posljednjeg okupljanja skupine Jesus & Pals u South Parku. Ipak, da budemo iskreni, pripadnici najtolerantnije religije (da, Islama, you Infidels!) se nisu pojavili, osim ako ne računamo zlonamjerno – prestrašeni upad zamjenika muftije čiji engleski (zbog bogatstva nacionalnosti engleski je bio jezik konferencije) je iz predavanja simpatičnog akademika Friedmanna uspio pohvatati samo par imena te je pogrešno shvatio da ovaj hoće prikazati Islam radikalnije no Talibani. No prof. Friedmann ga je (uz pomoć prevoditeljice) lagano spustio na zemlju, dok smo mi ostali kolutali očima. Inače, u nedostatku braće muslimana, predavanje o islamskom pravu su držali Židovi (židovsko-masonsko-cionistički lobi u svom elementu, rekli bi neki). Ali, pošto vas ovo ništa ne zanima, jer da vas zanima ne bi samo Branka i ja pohodili konferenciju, prelazim na drugu stvar koju je ova konferencija ponudila, a ta je cjelodnevno divljenje jednoj jedinoj, neponovljivoj Branki (termin obožavanje isto ne bi bio pretjeran). Da, onoj Branki koja prijeti mučenjem, dekapitacijom, spaljivanjem ostatka ostataka i još mnogo gorim stvarima onima koji se usude pomisliti da mogu kasniti na turnire. Da, onoj Branki prema kojoj je zloglasna Španjolska inkvizicija ku*ac iz razloga da oni ne mogu bez elemnta iznenađenja. Znate onu: "Nobody expects the Spanish inquisition, but we sure as hell expect and fear Branka!" (Yes Jules, you come second)
Dakle, u prostoriji punoj profesora, doktora, pokojeg nadobudnog studenta/ice (pola od tih debatanti) sa dodatkom izraelskog akademika zvijezda dana je bila non other then Branka. Što će se desiti s vama koji ste pomislili izraelski akademik… recimo da je prebolno to makar i natipkati. Svoju dominaciju najavila je već u samom početku sa par pitanja – ono, samo kao upozorenje prvom i bilo kojem sljedećem predavaču da ne uđe u zabludu po pitanju tko je tu faca. I onda je počelo… Tokom prve pauze pristupio nam je prof. Barak Cohen (isti onaj koji će držati tečaj o židovskom pravu) i počeo: "Your english is perfect, where did you learn it? Are you an UK citizen? Or maybe American? Definitivley a native speaker….ljiga, ljiga, ljiga…"- guess who's gonna be the teachers pet. U početku sam još pokušao svratiti pozornost na sebe upadicama tipa: "I attended the lecture you gave last year!", pa: "You really made an impresion with that lecture" i očajnička "I'm here too, you know?!" Dobio sam mig, polusekundni aha i okret prema Branki. Sve da sam se derao: "Suicide bomber attacks!" ili "Pork chops and wine make my favourite meal"- reakcija bi bila ista. Bolno osviješten, povukao sam se u pozadinu (još vjerujem da moje vrijeme tek dolazi) i nastavio promatrati, što će uskoro postati, upravo degutantno povlađivanje Branki od strane gotovo svakog sudionika konf. (i time pokazali da isto nema uvjek smjer student - profesoru). Za dodatnu demonstraciju kolko je to daleko išlo dovoljno je napomenuti da bismo u pauzi za ručak bili pozvani na isti sa izraelskom delegacijom (ja, naravno, samo iz razloga što sam bio kraj Branke) da nismo, gonjeni žeđu i ovisnošću, bili u Malom medi na pivi prije nego su nas uopće stigli pozvati. Nakon lunch break-a koji je za nas značio litru gričke, vratili smo se, praćeni kišom i olujom (jebeš tekst bez poet… ovaj, klišeja), na konferenciju gdje čak ni naš (da baš ne kažem njen) priličan alkoholni zadah nije spriječio akademika Friedmanna da priđe Branki da bi provjerio kako je shvatila njegovo predavanje i započeo živahnu diskusiju kraj koje smo se mi ostali (šačica studenata) osjećali kao Jaca Kosor kraj Ive Sanadera – neprimjetno. Da ne duljim, ostatak konferencije je protekao s još nekoliko predavača i isto toliko Brankinih hiperinteligentnih komentara od kojih je najdojmljiviji bio posljednji kad se jedan od profesora (sveučilišta Postdam, btw.) složio s istim i pokušao isto ne(p)sretno obrazložiti sam. Naravno, nimalo ne sumnjam da je pljesak na kraju konferencije zapravo nesvjesno bio upućen Branki.
Zaključak: Ako ste ikad sumnjali u uzvišenu prirodu vaše voditeljice, nemojte. Just nemojte. Jer sada iza sebe ima oduševljeni židovsko-masonsko-cionistički lobi koji ju čini moćnijom no ikad.
PS: Da se moj voljeni vođa kluba ne bi uvrijedio mojim glorificiranjem (ulizivanjem) voditeljici suparničkog kluba moram reći da ni jedan moj tekst ne može u potpunosti opisati njegov očinski utjecaj i dobrotu kojom obasipa sve nas u Elsi. Dapače, njegova reputacija zavodnika i karizmatičnog vođe kulta pokazuje to puno bolje. A jednoga dana kad kraj Plavog nam planeta prođe komet B137, a mi Elšani počinimo kolektivno samoubojstvo da bi nas oživjeli izvanzemaljci i odveli na planet Franayu, crna kronika i sociolozi će najbolje prikazati dalekovidnost njegova genija.
No comments:
Post a Comment