Kijev – grad izgubljene generacije- Damjan Vukić

Teško je u ovom kratkom raportu opisati što se sve događalo tih 5 dana. Istanbul je oduvijek slovio kao institucija mog debatno-turističkog života, ali efekt Kijevske avanture iskristalizirao je jednu nezaboravnu priču, toliko upečatljivu, da se opasno zamjerila onoj orijentalnoj. A najviše od svega – nakratko je povratila dobri stari socijalistički duh, onaj odavno izgubljen, čak i na prozorima moje 1984-te generacije. 

Došavši na kijevski aerodrom Boryspil, već se pri samom izlasku osjećao neki drugi miris. Pomiješan sa aromom blagog smrada, najavljivao je da je ovaj zemaljski kutak posve drugačiji, nadasve neobičan i u današnjim okvirima - egzotičan. Pa ipak, specifična birokracija na kontroli putovnica nije se osjetila, Damir i ja prošli smo ju bez većih problema. Izašavši pred terminal, prvo što sam zapazio bili su – Židovi!?? Brdo, rijeke Židova slijevale su se oko nas, a već se popriličan broj vozio s nama u avionu. Jesmo li se možda ubacili na krivi let, za Tel-Aviv??  Ipak ne, radilo se o jednoj židovskoj konferenciji koja se baš održavala u Kijevu. Baš lijepo i simpatično, no dajte vi nama Ukrajince…i tako probijajući se grčevito kroz nasrtljivi izraelski lobi, napokon se ukazao on. Vozač ukrajinskog taxija marke Lada iz 1976. I tada smo znali da smo u Ukrajini.  

Novčana valuta koja se koristi u Ukrajini zove se hrivna i praktički je identična kuni. 1 kuna = 0.90 hrivna, a tečajevi su vrlo povoljni u samom centru grada, a katastrofalni na aerodromu. E sad, prije ulaska u našu taxi-karampanu i puta prema hostelu potrebno je pojasniti jaz ukrajinskog društva. Jednostavno rečeno, ne postoji srednja klasa. Podjela na bogate i siromašne uvelike je izražena i vidljiva na nekoliko različitih primjera. Prvenstveno, razne potrepštine prilagođene su navedenim kategorijama, svaka na svoj način. Hrana, piće, prijevoz, benzin izrazito su jeftini. Karta u trolejbusu košta 50 lipa, dok je najskuplja i najkvalitetnija votka Nemirnoff 40 kn. Za one malo hrabrije postoji i najeftnija votka od 9kn. S druge strane, sami ulazak u disco ne može proći ispod 100-150 kn što naravno pogoduje bogatijem sloju. To znači da većina Ukrajinaca zapravo uopće ne izlazi. Čak i studenti, posebice oni koji dolaze na studij u Kijev. Njihov način zabave je druženje u kuglani, biljar klubovima, odlazak u kino ili pak na jednu pivu, osim manjine koja petkom i subotom organizira kolektivnu pijanku i to u glavnoj Kijevskoj ulici, i tu se druže barem do 2 ujutro, a poslije idu doma. Ovi imućniji izlaze na mondena mjesta i to uvijek u velikom stilu, momci se furaju na mafijaški elegantni look bez obzira na godine, toliko da čak Damir i ja kao priznati splitski šminkeri nismo mogli doći do izražaja. A što se tiče ljepšeg spola, o tome ću se kasnije posebno osvrnuti. Automobili su također predmet podjele. U prometu se jedan iza drugoga mogu naći prastare Lade, Volge i Aleko Moskviči naspram fancy BMW-a, Jaguara i Mercedesa, koji gotovo uvijek imaju zatamnjena stakla. To im je opsesija. Bilo kako bilo, jaz između bogatih i siromašnih sveprisutna je činjenica ukrajinskog društva.   

Ulazak u ilegalni taxi iz 1976., simpatični vozač i jako dobra cijena nisu gajili preveliku nadu. Ponekad se činilo da je zadnje mjesto na debatnom turniru zacementirano, te da je naše zdravstveno osiguranje ipak dobilo smisao. Pa ipak nekako smo se nakon sat vremena vožnje dogurali do centra. A tada gužva, neviđena gužva, i iako smo bili nadomak hostela, cijela se ta prometna predstava pretvorila u novih sat vremena iščekivanja do odredišne točke. Ukrajinci se intenzivno pripremaju za Europsko prvenstvo u nogometu 2012. i cijeli je grad jedno veliko gradilište. I sad možete zamisliti grad sa 2 milijuna ljudi u totalnom prometnom kolapsu. No sve se to isplatilo kad smo došli u hostel. Originalnog imena hostel ˝Kyiv˝. Normalno, sobe su bile na 9. katu, a hostelsko dizalo podsjetilo je na ono u splitskoj bolnici. Dočekala nas je simpatična babushka i izvršili smo check-in. A tad….ulazak u sobu….i otvorila se neka nova dimenzija, neka stara slika iz prošlosti, jedan poznati miris. Bile su to one prave socijalističke sobe, baš one kakve su imale naše bake i djedovi, sobe našeg najranijeg djetinjstva, sve onako u drvetu, na stropu stari luksuzni lusteri, na podu oni crveni tepisi. I to je bilo dovoljno. Barem u tom trenutku, ni računala, ni najmodernija digitalna oprema, ni posebno dizajniran namještaj više nisu bili potrebni. Ispunjeni tim flashbackom krenuli smo u istraživanje Kijeva.  

Grad je baš fascinantan, sa širokim ulicama i mnoštvom veličanstvenih spomenika i katedrala poput najpoznatije zelene Andrejeve, a također i Sofijine. Prisutna je velika zahvalnost velikom sovjetskom pjesniku Mikhailu Bulgakovu, koji je baš rodom iz Kijeva pa se tako mogu naći mnogi njegovi spomenici, muzeji, imena ulica i trgova….A u centru Kijeva, u centru Ukrajine, u centru svega – veličanstveni Trg nezavisnosti, poprište Ukrajinske borbe za samostalnost i poprište one nedavne Narančaste revolucije. Od njega vodi glavna ulica Hreschatik koja se petkom i subotom zatvara za promet, da bi je preuzeli mladi i pripremili za kolektivnu pijanku. Može ih se vidjeti na stotine kako ispijaju impresivne količine votke na ulici i svak je pozvan da im se pridruži.  

Ljudi iz Kijeva ipak su nešto posebno. Samo na prvi pogled djeluju onako zatvoreno, ali čim spoznaju da se stranac, izljevi druželjubivosti su nemjerljivi. Na temelju izraza ˝Horvatckija˝ bili smo atrakcija svugdje gdje god smo došli. Naravno da se odmah vuče paralela na pripadnice ljepšeg spola, i to je istina, ali ispalo je da smo simpatije ostavili čak i kod nogometnih navijača, te babushki u poznim godinama. Jednom prilikom pitali smo neke momke za direkciju, a nakon toga ostali pričati dobrih sat vremena na ulici. Radilo se o navijačima Šahtjora iz Donjecka, koji studiraju u Kijevu i nisu mogli vjerovat da komuniciraju sa dvojcem iz grada odakle je ponikao njihov najbolji igrač Darijo Srna. Također desila se neobična scena u trolejbusu kada je jedna babushka instinktivno registrirala da smo stranci. Istog časa uhvatila je za ruku dvije nepoznate Ukrajinke  koje su se vozile s nama i upoznala nas s njima. Ma ni u jednom trenutku nismo osjetili nesigurnost u tom gradu. Ljudi su ugodni prema strancima i izrazito međusobno solidarni. Baš ono što surovi kapitalizam svakim danom oduzima. Ako se nalazite na kraju trolejbusa a niste kupili kartu, dat ćete novac osobi do i tako iz ruke u ruku sve do vozača..i vidi vraga..karta se vraća nazad istim putem, čak i poništena od strane nekog od dodavača. Impresivno. Upravo se u tom primjeru najbolje oslikava Ukrajinski mentalitet, potpuno neokrznut od strane ovih novih kvazitrendova.   

Djevojke grada Kijeva ipak zavrjeđuju posebnu pažnju. Spreman sam javno priznati da su Ukrajinke najljepše žene ove naše planete. I to nije jedna od onih kliše izjava niti da smo imali sreće pa da smo se našli u pravo vrijeme na pravom mjestu. Jednostavno, ta stara uzrečica o ljepoti Ukrajinskih djevojaka jednostavno mora imati neko opravdanje. Mislim da bi tu argumentacija bila poprilična i morali bi vremenski odrediti govor u trajanju ˝ne dužem od sedam minuta˝ (kako bi rekli naši susjedi), da stignemo navesti sve razloge. Ne samo da su prirodno lijepe, ne samo da se oblače tako profinjeno i elegantno, nego imaju zadivljujući personality. Čovjek bi pomislio čim vidi tako sređenu curu da je umišljena ili možda proračunata, no zapravo će naići na jedan miran, povučen i skroman karakter, pun romantičarskih elemenata. Naravno da su sponzoruše i ˝working girls˝ uvijek sveprisutne, ali prosječnu Ukrajinku baš karakterizira gore navedeni opis. I uopće nije neobično što ih stranci u ogromnom broju uzimaju za svoje životne družice. Ali najviše od svega impresionirao je opstanak kulture kavalirstva i kulture cvijeća. I to je ono što Ukrajinke čini još posebnijima. Uličnim muškim rječnikom -  padaju na to. U gradu ima negdje oko 10 000 cvjećara i vidite li Ukrajinku kako sa momkom šeće ulicom, gotovo je sigurno da će imati barem jedan mali cvijet u ruci. Jednoj djevojci iz Kijevskog debatnog kluba bio je rođendan, i usred prezentacije pred prepunom dvoranom ušao je njezin momak sa najvećim buketom koji sam ikad vidio u svom životu i bez obzira na papučarsku etiketu predao joj cvijeće i doveo ju do ruba suza. I to je ponovno asociralo na onu davnu prošlost i neke davne izgubljene vrijednosti. 

Za kraj ovog nostalgičnog raporta, kao šećer na kraju, ostao je izvještaj sa debatnog turnira. Službenog imena ˝International Kyiv Open 2008˝, u organizaciji Debatne Akademije iz Kijeva. Glavna organizatorica bila je naša stara poznanica sa Akademije u Sloveniji – Kira Shymanska, glavni sudac neizostavni G. Rhydian Morgan, dok se od iskusnijih sudačkom panelu pridružio Sergey Naumoff, po meni jedan od najboljih svjetskih sudaca, posebno što se tiče načina izvedbe feedbacka. Sudjelovalo je oko 30-ak ekipa iz Ukrajine, Engleske, Turske, Rusije, Poljske i Bjelorusije. Te jedan par iz Horvatckije! Damjan Vukić i Damir Barbir, pod marketinški zanimljivim timskim imenom - ˝Don´t ever Split us˝ . I na kraju šok!! Ispalo je da nikada u našoj klupskoj povijesti nismo došli tako blizu na jednom internacionalnom turniru. Osvojili smo najgore – deveto mjesto što je značilo da nam je falio bod za polufinale. Čak smo i digitalcem snimali proglašenje polufinalista da bi imali za arhivu, ali je Rhydian hladnokrvno izjavio ˝ that 8th place goes to…˝..timu vrlo simpatičnog imena ˝Cookie˝. No pogledajmo kako se to odvijalo:      

Kvalifikacijske debate:  

This house would end the war in Afghanistan.  

Kao Opozicija 2 bez većih problema osvojili smo drugo mjesto, nakon katastrofalnog plana Vlade koja je htjela potpisivati mirovne ugovore sa teroristima.  

This house would invite former soviet republics to the NATO. 

Kao Vlada 2 izveli smo upside-down extension o interesu NATO-a za ovakvo pridruživanje, dok se naša Vlada koncentrirala na interes sovjetske članice i odnijela pobjedu, a mi smo zbog jedne arogantne i cinične Ruskinje iz Opozicije 2  - bili na kraju treći.  

This house believes gouverment should give money to the workers, and not to the bankars.  

Kao Vlada 1 dosta smo široko postavili case, iako se moglo možda ići i konkretnije. Odveli smo debatu na razliku između socijalizma i kapitalizma i ponosno branili socijalističke vrednote. Sasvim zasluženo novo drugo mjesto.

This house would abandon international ban of hunting whales

 

Vrlo zeznuta tema za Vladu 1, ali smo imali sreću da smo bili u Opoziciji 1 i bez većih problema osvojili drugo mjesto. Treba napomenuti da je Vlada 1 iznijela prijedlog da će hvatati isključivo plave kitove kako bi na taj način nahranila Zimbabwe i Madagascar. Nakon toga, nije se više imalo što dodati.   

Polufinale: 

Prespavali smo, jer smo došli doma u 7 ujutro. 

Finale:

This house would vote McCain-Palin´s politics

 

Pobjedu odnose Turci kao Vlada 1, a umjesto da napadaju njihov plan Opozicija se koncentrirala na stavove Baracka Obame i tako se ta cijela debata pretvorila u pravu američku predsjedničku debatu.  
 
 

Na kraju svega, nema se što puno reći. Ne volim rastanke pa ću se odmah odjaviti.  Dovoljno je da pogledate naslov. On govori sve. I to je razlog zašto ću se uvijek vraćati u Kijev. U grad izgubljene generacije.