*Random natipkane riječi koje slijede, unatoč naslovu, iskustvo su subjektivno samo i isključivo asocijalne autorice, različito od tuđih, što zbog konstantnog vrludanja u istim koncentričnim hrvatsko-srpskim krugovima, što zbog neopisive indiferentnosti prema ljudima koji engleski nazivaju materinjim jezikom.
Početna točka ove male avanture za većinu bio je dobro poznati, socijalistički Pleso. Kako putovanje u udobnim sjedalima Turkiš avioprijevoza nije bilo ni upola zanimljivo kao ono željezničko, koje se za neke odvijalo u nešto nižim sferama paralelnog svemira, okarakterizirat ću ga samo kao prilično spokojno, i pomalo zaglušujuće. Mir i izostanak incidenata treba pripisati unaprijed planiranoj toleranciji naše delegacije u vidu strateškog rasporeda sjedenja prešutno nazvanog «E pričekaj dva mjesta u redu za check-in, da ne moram sjedit pokraj kuje 2 i po sata», dok je istu nirvanu remetila tek sama čelična 'tica koja se, uz uhoparajuće škripanje, raspadala samo u kretanju, uzlijetanju, letu, slijetanju i izlasku. Drogirana tabletama, svijesti sam došla tek nakon prvog dima turskog Marlbora na Ataturku, tako da je moguće da je potonje samo rezultat mog bunila, no sumnjam.
Tijekom nešto duljeg kotrljanja do mjesta koje stariji-sleš-mudriji debatanti nazivaju The Ultimate Kampusom ikad, upoznah se s dvije krucijalne stvari. Kao naivan debatant-početnik, na putu na svoje prvo europsko, shvatila sam ih (ne)dovoljno ozbiljno.
Prvo, reče netko, morat ćemo stvarno i debatirat, i to već za cirka 11 sati. Informacija me se sama po sebi, ne bi previše dojmila (po mom nadasve bogatom HADL iskustvu, «McDonalds for every džeparac» je legitiman argument, so bring it on, biatch), da uz nju nije išla i preporuka preskakanja večerašnjeg tuluma, poradi pohađanja upravo orgazmičkog happeninga - grupnog čitanja The Economista (?).
Druga krucijalna informacija je bila da me očekuje mnogo genijalnih Willova, Adama, Selcuka, Jamesova, Ronana, te u svim pogledima, apsolutno fantastične rulje, spremne da sa mnom ispuštaju grlene smjehove do ranih jutarnjih sati. Pošto je priče pričala Laura, u skraćenoj verziji od 1h45min, ovdje ću suptilno spomenuti svoje tadašnje maštarije o otkazivanju spomenutog europskog zbog, recimo, mnogo dinamičnijeg istraživanja podzemnih voda u vukojebinama Bugarske. Predviđeno druženje se ostvarilo nije, jer je većina (čast izuzecima) te delegacije noću bila zauzeta debatiranjem po sobama, i time pratila moje dekompresiranje urinarnog trakta ekstatičnim «Point, sir!!!!» urlicima po hodniku, dok o samoj debati nešto niže.
Ono što je, međutim, ispalo točno, je činjenica da je Koc, kao kampus, mrak. Zgrade, livadetine, bircevi, kantina te 15 random nepotrebnih otvaranja vrata sobe mahanjem kartice, dostojna su zabava za sve moje ličnosti. Sobe koje sam imala prilike vidjeti dosta su balkanische enertainment friendly, pa nas se trpalo i po 20ak bez ikakvih problema poradi konzumiranja alkohola i duhanskih proizvoda, te naravno, igranja Mafije. Cuge, osim sponzorske nije bilo, što se nadomještalo jednostavnim mažnjavanjem dostupne pive ili degustacijom one ponesene iz domaje (ovo shvatiti uvjetno J), dok je klope je bilo cijelu noć, pa makar morali suziti tu definiciju na krišku kartona sa malo rastopljenog sira. Sportske terene, bazen, romantično grmlje (ono što je Zri rekao o ponudi žena, primjenite i na tipove) i plažu preko one strane bodljikave žice nisam imala prilike, ni volje, upoznati, pa vas usmjeravam na njegove tekstove na Elsinom blogu (link dolje lijevo) ili slike na Facebooku.
Glede debatnih rundi, motiona, bisera, kvaziargumenata i ugodnih suparnika, izdvojila bi par detalja. Prvo, native speakeri su uglavnom razumom zakinuti. Drugo, kad kažem zakinuti, dobre sam volje. Treće, u prvoj rundi kao whip opozicije se diže Irac sa sumnjivom smeđom mrljom na pozadini svojih irska-bijela-kava boja hlača, te nakon 2:38 (!) minuta sranja i prosera o hrvatskom ruskom engleskom, uredno se ispriča zbog svog pijanstva i mrtav hladan napusti govornicu. Za isti govor dobije 65 bodova (srpska delegacija paralelno za 7 minuta brengleskog dobiva 55 bodova :D). Četvrto, izražavam žaljenje što pravila debate ne dopuštaju crtanje po ploči kredama u boji kao metodu objašnjavanja debatantima (a i sucima) tricky razlike između zastare kaznenog progona i zatvorske kazne. Ipak su nijanse u igri. Peto, najsuvislije što sam čula u svim debatama, uključujući i veliko finale u frakovima te vlastite genijalne izljeve pameti, je da je «Jupa» u biti «pjazan pjostoj» (Fala Karlo, sunce rvacko). Zadnje, suđenje mi nije bilo pretjerano jasno, ali opet, nisu ni debate.
Organizacija europskog imala je svoje blistave trenutke, ali i kvalitetno zabijanje zubala u asfalt. S jedne strane, izostala je rvacka tradicija kašnjenja debata po minimum sat vremena, kolapsa tab sustava i bježanja debatanata sa turnira zbog annual provjera ispravnosti kočnica na biciklu. Žurke su bile ok, unatoč manijakalno depresivnom DJ-u i njegovom viđenju party muzike, pa čak i ona na brodu koju je autorica teksta provela ispod stola proklinjući (neprimjetne) valove i zaplahivanje miomirisa brodskog motora. Dobroj atmosferi uvelike pridonosi dovlačenje bombe od trbušne plesačice na jedan od eventova, popraćeno sa nekoliko oduzetih «Jao, bre, snimi ribi batak» slinjenja. Unatoč separiranju u grupe i grupice (po nacionalnoj osnovi, uglavnom), tulumi su ličili na tulume, a ljudi su ekšli i koristili krhko znanje stranih jezika da popričaju s nekim tko ne zna na šta točno cilja «Trla baba lan,...» balkanska izreka (dakle, i sa mnom). Takvo multikulturalno ozračje pokretao je, u prvom redu, Keller prebiranjem po žicama, na koje su se masovno lijepili Briti i Izraelci, zatim Borna i Daina kao naj friendly debatanti koji su u stanju slušat doslovno svakoga po par sati ako ima cigaretu viška, te Vilko kao nepresušan izvor potencijalnih filozofija na temu požutjelog lista koji opada u ranu jesen. Elšanke su muvale Turke, po Facebooku naknadno sudeći, vrlo uspješno.
S druge strane, prosto genijalna ideja organizatora o black-tie vožnji zagorenim turskim zaprežnokolskim busevima na plus 60, natjera vas da osobi do sebe (vid, slučajnosti, Lauri) ručno utisnete metak u čeoni režanj. Osim što voze ko Talijani na speedu, slažu avijatičarske formacije po autocesti i na 200 km/h imaju full otvoren prozor, turski vozači su i blago nervozni. Ne bih znala iz prve ruke, ali čula sam da je bilo i demonstrativnog zaustavljanja busa nasred ceste i deračine na putnike da umuknu jer pričanjem tijekom vožnje ubijaju vozača u pojam. (? :D) S druge strane, ono što jesam vidjela, je prizor u kojem neki random tip, mrtav pijan (stanje u sna/nesvijesti) sjedi na prvoj stepenici, labavo okačen jednom rukom za prečku i tako visi na širom otvorenim vratima busa koji piči dobru stotku na povratku sa Taxima u Koc.
Nadalje, zamisli nazi-securitya Koca clashale su doslovno svaku večer, te doslovno svakih 5 minuta, sa idejama 600 ljudi da slobodno sjede na mjestu različitom od 5 kvadratnih metara njihove sobe. Kako su dani tekli, pogađanja su završila na «You can be outside, but only in groups of 3. No more!!!». Da nisu bili toliko prokleti naporni, možda bi im i pomogli u specijalnoj akciji pronalaženja Petra Bezjaka i njegove dvije turske priležnice po bespućima Koca, ovako jok. Dvaput je dvaput, i to još odjednom... we no speak english, sorry guyz.
Ukratko, moving on, pilo se. Svaki dan. Pivo jer je bilo džabe. Nemoguće je sve povezati u neki suvisli tok misli, jer je kategorizacija po danima, noćima, uzrocima i temama sasvim neupotrebljiva
Priča se da je bilo i Srba. Navodno je neko dvoje provokatora uletilo među 15 naivnih, od Boga voljenih Hrvata, sa katanom i mrmljalo «Pozdrav, braćo Rvati». Pošto nakon toga više nisu često viđeni, priča ostaje na razini legende. Ono malo ubrzo asimiliranih na ijekavicu, updatealo nas je informacijama iz prve ruke o bombardovanju Beograda, vrhunskim državničkim potezima Pašića, nezamjenjivosti Vukove transkripcije (Žan Žak, naveden u stručnoj literaturi, kao Jean Jacques (molim čitati doslovno) rezultira kaosom), te nas navuklo na masovno slikanje sa dva orla, utapanje tuge u gorkom pelinu i poduže afektiranje samoglasnika E.
Ono što je oduševilo većinu delegacije, bila je definitivno nargila. Ja kao pušač, ruku na srce, ne vidim povoda pretjeranom oduševljenju, jer je dim dosta slab i ostavlja okus Werther's Original bombona u ustima (što je, jelte, loše), ali bilo je lijepo promatrati kako su se ljudi navukli i uživali. Neki u toj mjeri da su investirali u jednu, i to divnu, brončanu, starinskog dizajna koju je bilo šteta ne isprobati u Vilkovoj sobi. Osim što se pola sata nije dala upaliti i što je taj isti krasni dizajn priječio uvid u stvarnu količinu vode u njoj, na kraju je doslovno grunula dimom i uspjela okinut protupožarni alarm, što svih pet večeri prije nije pošlo za rukom nekolicini (20-25) pušača u jednoj sobi sa poluotvorenim prozorima. Sankcije od securitya nisu slijedile, i iako je službeno objašnjenje bilo da odobravaju naše istraživanje turske kulture, moje skromno mišljenje je da je za to zaslužan strah od manijakalnog Kuhte koji je, u boksericama, u sred tog dima, hiperventilirajući vrištao i hihotao, sa glavom ispod plahte.
Velika većina bacila se već prvih dana u manijakalni šoping i razgledavanje (napokon sam odahnula kad je Branka našla kreme u Body shopu na Taximu J), pogotovo Sultanahmeta, Grand Baazara, Topkapia, azijskog dijela i pripadajućih znamenitosti koje se i više nego isplati vidjeti. «Razgledavanje» Taxima ponovilo se i navečer, nekima u vidu đuskanja u random diskaču (di smo, naravno, pomeli floor formirajući kola na Toxic), nekima u vidu batina poradi solo šetnje onuda u dva ujutro i sumnjivih radnji (btw, jel izraeli guy živ na kraju?).
Sve u svemu, bilo je super, pogotovo nekolicini koja je ostala još par dana u solo aranžmanu i udisala kulturne tekovine Istanbula na otvorenoj terasi hostela uz kvalitetnu mezu i nargilu. Kako mi se više ne da poštovati formu paragrafa, proširenih rečenica, te primjerene interpunkcije, u ostalim vijestima, slijedi nekoliko nepovezanih slika.
*17. dinamična igra Mafije u srpskoj sobi. 4 ujutro, nema više cuge, zraka, zdravog razuma. Replika ispod glasa Frana koji je nemilosrdno završio na vrbi od strane srpske mafije: «Dobro, idem ja. Samo bi htio podsjetiti neke od prisutnih da u mojoj zemlji netko drugi ide na vrbe, pa se pripazite.»
*Nakon ultrazanimljive rasprave na temu srpsko-hrvatskih jezičnih različitosti, te bacanja 15 primjera stvarnih i manje poznatih različitosti u riječima i rječicama, Petra mrtva hladna pogleda Nenada i upita «Nda.. a kako se na srpskom kaže sviđaš mi se?»
*Daina, Borna i Vilko slovenskim avionom dolaze prvi u Koc, što rezultira Daininim ekspresnim nalijevanjem, te posljedično, zeščom i ničim izazvanom «Vi ste taaaaako preeetenciooozzzniiiii, jeeeee*eeeeem Vaaaaam mater» deračinom na neke uboge, čini mi se, Izraelce.
*Jurica Bezjak, u epizodi broj jedan, sa sebe skida sve što nisu kratke hlače, te u beach izdanju besciljno luta kampusom i namiguje šokiranom mnoštvu u pauzi između rundi.
Epizoda broj dva prati njegovo strpljivo mjerenje vremena nekoj nadobudnoj debatantici, koje se proteže i nakon isteka 8. minute. Završava bacanjem sponzorske vode u njenu nadobudnu glavu.
Treća, pak, uključuje Vilka koji spava, njegov trbuh, hrpicu borovine i nabrijani upaljač. Yes, he went all the way.
*Jedna od rundi nalaže meni i Karlu prosere protiv turskoj napadanja Sjevernog Iraka i nabijanja Kurda na kolac. Dobivamo sobu sa 3 (tri) turska tima i vladu koja nas gleda u oči i konstatira da su pristojni jer smo na debati, inače bi već instant letili u zrak, onako kako su ih u vojsci učili da se postupa sa takvima. Gutaju se knedle, nudi se sve što je u džepovima, uz ulizivanje za povraćat, da bi nam Jens, kao sudac, na kraju postavio značajno pitanje «Pa što niste išli do kraja i rekli im da Kurdi nisu teroristi, nego borci za slobodu?» Fak, genijalno... da mi je bar palo na pamet!
* Urška i Jure sramežljivo sjede sa nama među borovima, potiho prate Kellera na gitari i pokušavaju poloviti aktualni kvazihumor, kadli Urška slučajno nogom zakači pivu koja stoji na podu i prolije cirka pola. Bez puno oklijevanja, diže ju, briše i promrmlja «Ah, mi Slovenci, s nama uvijek neki problemi. Prvo Piran, sad piva. Oprosti.»
*Filozofska rasprava u busu kroz Istanbul, dan 4., akteri Matija Blaće i Luka Kučer
MB: Ne razumin šta in dođe taj doner..
LK: da, neam ni ja pojma..kaj briju ti turci...
MB: da nije kebab?
LK: hmmm, mislim da ne... možda sarma?
*(Borna prepričava doživljaje sa Turcima)
«Kuiš, ja i Daina smo jučer zasjeli tako s njima, pili i pušili i tek nakon jedno dva sata skužili da ih naš vid zabave tjera da prekrše osnovne postavke svoje vjere.. Na kraju smo došli do zaključka da smo ih time maltene natjerali na zločin jednak silovanju vlastite bake. Užas.»
(Te nekoliko prenošenih msn predajom tjednima nakon EUDC-a (fala ortaku ;)))
*»Večera. Pedja. Bokal vode. Standardno velika čaša. What could go wrong? (Da, pokušao je da sipa vodu. And he failed miserably. Ali je saznao koliko mu se brzo suše gaće i pantalone.)»
* «Nisi bila tu kad je XY pao sa stolice :(
popio je pola piva..
pomerio stolicu unazad i pao.
samo što nije pao unazad, nego nadole.
tako je pao da sam očekivao da mid-air podigne znakić na kome pishe "YIKES!"
i, da blam bude veći, odma je pritrčao Turchin, konobar, da ga pridigne
te je, uz moju asistenciju, proveo ostatak večeri glasno uzvikujući na krnjem engleskom, a u njegovom smeru: "No more beer! no more beer! finish!"»
*(Srbi navodno vole žene, te im se, kao, bezočno uvaljuju. Međutim, na veliku žalost nas napaljenih Hrvatica, moguće je da neke hintove krivo percipiramo, op.a.)
«Nema ti tu kruha. Doslovno konstantne gej shale naše delegacije na stranu, al otkad je Petar na tvoj komentar "to je ok, al ona ti neće dati, gubiš vrijeme" zbunjeno rekao "shta mi nece dati?" ja brinem za ceo FPN.»
Te za kraj, umjesto lascivnih slika, scena na koju sam ostala bez teksta sljedećih sat vremena.
Kate, 2x, Južna Afrika: Oh, vas dvoje govorite baš divnim jezikom! Koji je to jezik?
Petar, 28, Hrvatska: Hrvatski, spada u slavenske jezike.
Kate, dipl. poliglota: Oh, vrlo zanimljivo. Čudi me da ga ne razumijem, ipak. Ja, naime, govorim 12 afričkih jezika
Vilnius
